Ne znam kako da se prestanem toliko brinut oko sitnica. Kako da prestanem analizirati svaku riječ, svaki zarez, svaki osmijeh, svaki pogled...Kako da počnem uživat u svojim godinama. Trebala bih se usmjerit na one stvari koje me zanimaju. Trebala bih čitati. Plesati. Razgovarati. Smijati se. Ne znam kako da odgurnem sve brige od sebe. Ne znam jesu li sve to prave brige ili ih sama stvaram. Neke su prave, to znam.
I u ovoj školi se osjećam kao outsider. Ne znam. Svi su super prema meni i ja sam super prema njima, ali kao da...Kao da u meni postoji neki problem. Osjećam se kao da nesvjesno ne dopuštam ljudima da mi se približe. Jednostavno ne znam što da promjenim. Kako da promjenim. Ne znam čega se bojim, a moram se rješit tog straha.